'Maskerata' je drugi po redu objavljeni tekst Miroslava Krleže, netom pred početak Prvog svjetskog rata u 'Književnim novostima'. Autor je ovu svoju jednočinku, s podnaslovom 'karnevalska ljubavna igra', proširio i izmijenio prilikom njenog uvrštenja u knjizi. Riječ je o jednom od Krležinih početničkih tekstova, bez obilježja značajnih za njega.


Ta »karnevalska ljubavna igra«, kako glasi izvorna generička oznaka, reprezentativno je djelo za situaciju u kojoj hrvatska književnost određuje svoje mjesto koje je u skladu sa strujanjima europske književnosti oko prijeloma stoljeća. Europski fin de siècle ovdje dobiva u mnogočemu svoju kasnu apoteozu. Kako Krleži priliči, to je ironična apoteoza. Djelo, koje je generički najlakše uklopiti u tradiciju komedije, nastalo je u vrijeme kada je književnost u duhu secesijske artificijelnosti već na izmaku (pa i K. već godinu dana poslije Kraljevom ulazi u novu stilsku fazu).

Poznavatelji europske drame prepoznat će aluzije na likove kojima je pečat dala commedia dell'arte, klasicističku zgusnutost i utemeljenost u verbalnoj dramaturgiji, Maeterlinckove simbole, Schnitzlerovu ironiju. U tematskom pogledu komad je srodan posljednjemu u nizu Krležinih ekspresionističkih dramskih djela, složenoj jednočinki Adam i Eva. Odnos je donekle komplementaran. Dok kasnije djelo odnose između spolova prikazuje kao fatalno zbivanje u vječnom ponavljanju istoga životnog uzorka u ritmu privlačenja i odbijanja, požude i mržnje, »ljubavna igra« problematiku erotskih iskustava i tenzija prikazuje u svjetlu ironijskoga relativizma. U duhu antinaturalizma likovi erotskoga trokuta (Pierrot, Kolombina, Don Quixote) zapravo su tipološke personifikacije. Zbivanja u tijeku »jedne pokladne noći« očituju pojave bračne krize, a sastojci su joj sitne intrige i nesporazumi iza kojih se naziru sukobi između nekih temeljnih shvaćanja života: Pierrot, opisan kao »pjesnik« i »bonvivan«, zastupnik je razigrane ćutilnosti, hedonizma, a Don Quixote, označen i svojim literarnim imenom, obilježen je napregnutom misaonošću, kontemplativnim načinom života.

Utjelovljenje intelektualnosti, Don Quixote, međutim, u isti mah ističe svoje duhovne ekstaze, svoju čežnju da »vidi sunce« te »sam postane suncem« (1914), odn. svoj unutrašnji »ples nad ponorima« (1933). Ironik i ekstatik, on je značenjski najbogatije opremljen lik Maskerate, srodan mnogim karakterističnim Krležinim likovima (Michelangelo, Leone Glembay i dr.). Poznavatelji Nietzscheovih djela prepoznat će u njegovim mislima maksime o aristokraciji duha, o slobodi amoralnosti te o nadmoći ironije. U završnoj poenti nadmoćna je, ipak, Kolombina, koja je utjelovljenje ženske osjetilnosti i putenosti. Ujedno intelektualno gipka, ona nije prototipski s